Svečanost dodjele Nagrade nije se održala zbog epidemioloških mjera.
Nagrada je dodijeljena za zbirku pjesama Žiroskop, a kako se navodi u obrazloženju dodjele Nagrade koje je napisao pokojni akademik Tonko Maroević, ta je zbirka „još jedna važna karika u polustoljetnom rastu i razvoju zanimljivog i plodnog književnika, koji se dokazao u nekoliko žanrova, ali najsustavnije i najodređenije upravo u pjesništvu.“ „Njegovo je pjesništvo također pokazalo znatnu oblikovnu razvedenost i široku motivsku amplitudu, zadržavši kontinuirano posebno zanimanje za svijet oko sebe i fenomene svakidašnjega života, sagledane istodobno sjetnim i podsmješljivim pogledom, procijeđene kroz svijest o različitim jezičnim registrima i posebnoj organizaciji teksta. Prije punih pedeset godina Vladović je startao poezijom naglašenih vizualnih, tipografskih, konkretističkih svojstava, pokazujući među prvima u našoj sredini mogućnosti novoga i drugačijeg shvaćanja odnosa između riječi i stranice, između znaka i bjeline, nalazeći u njihovu međuprostoru i preplitanju znatno semantičko proširenje i obogaćenje. Opravdano prihvaćen kao avangardist, Vladović ipak nije ustrajao na radikalnosti nego na intenzitetu, pa je svoj poetski prostor gradio i dopunjavao tekovinama neposrednog iskustva, a pritom se nije odrekao ni dominantnog osjećaja predmetnosti, to jest istodobnog doživljavanja odabranoga motiva i vlastitog pisanja kao neraskidive cjeline (što dobro egzemplificira jedan njegov naslov Knjigapegla).
Najnoviji naslov Žiroskop na tom je temeljnom tragu, a istoimena pjesma s referencom na zvrk sa slobodnom osi omogućuje, odnosno potiče ili izaziva, asocijativno kružno kretanje ili sugerira trajanje nečega protekloga do trenutka ispisivanja. Duhovitom se formulacijom i autorova misao – u skladu s odabranim predmetom – „okreće… sa slobodnom osi/ i održava nam stabilnost / u različitim položajima“. Kako je žiroskop naprava što se koristi u nautici i avijaciji, pjesnikove asocijacijom stimulirane prostorne protege ukazuju na raspone što se simetrično povezuju rimovanjem: „bilo more ili kopno tucanika // bili valovi ili utiha maslinika“. Kako bilo, čini se da sloboda poetskog viđenja dobro surađuje sa stabilnošću predmeta što je nadahnjuje. Moglo bi se kazati kako je Vladović po modelu žiroskopa, to jest po elasticitetu i amplitudi spomenute naprave, koncipirao i vlastiti životopis, skiciran u pjesmi nazvanoj Stalna adresa. Vidjet ćemo, naime, slične temeljne sintagme i paralelizme, još povezane rimovanjem: „Od Sušaka pa do lipog Splita / od porinuća broda do preminuća / u nebo-deru što spaja / stabilnost zemlje i promjenljivost / neba i oblako-dera / te mu je bivati u odjecima glasova“. Doista, pjesme ovoga autora lako svladavaju geografiju i dijakroniju i gipko se poigravaju pozitivnim ili negativnim nabojem: „Kolike ćeš intervale znati/ toliko ćeš pjevati o uzaludnosti / ili o neprolaznosti.“
Dovoljno je navesti još nekoliko karakterističnih naslova pa da uvidimo kako je Vladović ponajprije pjesnik „na stranu stvari“. Primjerice: Kriška kruha, Keks s maslacem, Rupčić, Brtva, Jabučni čips, Kameni stupac, Bunar srce, Pjesmoriba itd. Njegov postupak mogli bismo približiti i popartističkom, to jest on uzima bliski predmet, izdvaja ga iz okoline poput amblema i najprije ga tretira općenito, gotovo neutralno, deskriptivno, da bi potom uspostavio metonimijske i metaforične relacije, porinuo ga u spomenutu sferu odjeka i suznačenja. To se posebno zbiva kad je predmet određen prostornim kontekstom: Masline u staklenki, Skije u drvarnici, Jedrilica u zaljevu, Kujica uz jaslice, Groblje na otokuitd., pa je interakcija između objekta i okoline već sama po sebi sugestivna i višeznačna.
Autobiografskim namigivanjem, toponomastičkim situiranjem, ironičnim podrazumijevanjem Vladović svakako uvećava prepoznatljivost i komunikativnost svojega lirskog svijeta, no posebno voli inverzije i paradokse, obrate i iskrivljena zrcaljenja, sinestezije i ritmička sinkopiranja, britke aluzije i groteskna uokvirivanja. U svakom slučaju zbirka Žiroskop predstavlja visoki domet izvornoga viđenja i modernističkoga senzibiliteta, pa opravdano zaslužuje ponijeti Nagradu iz fonda Bilić-Prcić“, navodi se u obrazloženju.
Borben Vladović rođen je 13. listopada 1943. u Splitu. Školovao se u Splitu, Rijeci i Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao slavistiku i povijest umjetnosti. Radio je kao urednik-dramaturg na Hrvatskom radiju gdje je uz redovito radiofonsko djelovanje uredio i četiri sveska zbornika Portret umjetnika u drami. Od 2002. do 2010. bio je glavni urednik Male knjižnice Društva hrvatskih književnika, a od 2008. do 2011. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Objavio je zbirke pjesama Balkonski prostor (1970.), 3×7=21 (1973.), Vrulje (1980.), Knjigapegla(1982.), Odmor pelivana (1990.), Cjelovitost detalja (1991. i 2001.), Lirika (2000.),Tijat (2004.), Lirski kockar (izabrane pjesme, 2005.), Slak uz prugu (2008.), Kuća na broju devet (2011.), Luna na struju(2015.) i Baden im winter / Zimsko kupanje (izabrane pjesme, 2010.). Objavio je i knjigu drama Mastiks (2009.), romane Boja željeznog oksida (1989.), Razderani tlocrt (1996.) i Noć huligana (2010.), knjigu pripovijedaka Prenoćište (2000.), knjigu priča Nevini stolnjak (2012.) te kazališnu dramu Aida (2002.). Pojedine pjesme prevedene su mu na petnaestak stranih jezika te uvrštene u više hrvatskih i inozemnih antologija. Dobitnik je Nagrade „Antun Branko Šimić“ (1970.), Nagrade grada Zaprešića (2001.), Nagrade Matice hrvatske Sisak Sv.Kvirin (2004.), Nagrade „Tin Ujević“ (2005.), Nagrade „Dobriša Cesarić“ (2007.), Nagrade grada Zaprešića za životno djelo (2012.), Nagrade „Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića“ (2015.), Nagrade „Visoka žuta žita“ (2016.) te Nagrade Dragutin Tadijanović Zaklade HAZU (2016.)
Marijan Lipovac
Ured za odnose s javnošću i medije HAZU
